Što reći u ovom tužnom trenutku za koji smo se svi nekako nadali da neće doći.
Sead Prljača … Muž, otac, brat, prijatelj, nastavnik, kolega …
Naš kolega Sejo! Evo stigoše neki teški, sumorni dani… Kažu sad je dobro imati prijatelja, jednostavnog, vedrog, veselog, ljekovitog… Kažu uz jednog takvog možeš naučiti šta je važno, a šta nevažno u životu. Mislim, da naš kolega Sejo je upravo bio taj. On je to nekako najbolje znao. Itekako je znao. Unosio je mir, toplinu, smijeh u živote svih nas. Njegov lik je jednostavno značio i zračio toplotu. Da. Toplotu koja je uvijek pronalazila put do naših srca. Često smo mogli čuti: „Raja, hoćemo li mi organizovati kakav izlet?“. Ili pak … „Hoćemo li se malo proveseliti?“ Vedar duh kod tebe, kolega, nikad nije manjkao. Družba je uvijek bila prva stanica na koju smo svi mi, kolege, voljeli zastati. Tu stanicu bih nazvala stanicom smijeha i opet smijeha i samo smijeha. To si zapravo bio ti, jedan „oblačak“ koji se uvijek znao pronaći u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Uvijek smo od tebe očekivali neku reakciju, repliku koja će izmamiti svima nama osmijeh i „popraviti“ raspoloženje. Uvijek si nesebično znao dijeliti svoju pozitivnu energiju, duhovitost i dobro raspoloženje. Čak je i samo jedan vic znao držati našu pažnju i izmamiti osmijeh, smijeh… Nekako ne pamtim da je postojala u tvom životu ona druga stanica. Stanica koja je rezervisana za negativnost, tugu, razočarenje. Ne. Ta stanica je bila nepoznanica u tvom životu. Tvoj profesionalni rad ostavio je neizbrisiv trag kojeg ćemo se svi rado sjećati. Tvoja djela ostala su „uklesana“ u segment onoga što nosi oznaku -„Ne zaboravlja se“. Nemoguće je opisati prazninu, tugu, koja se nekako nečujno sada, ovdje ušetala u živote svih nas. Nas, tvojih kolega. Nekako sa tugom, dubokom tugom i nevjericom, bojazno sve ove trenutke posmatramo, šutimo i šutimo. Kažu: „Da bi nešto dobio, moraš nešto i da daš“. Svi smo mi sigurni da si nam dao mnogo toplih trenutaka. Znam da dobrota mnogo zna i može, a govori osmijehom. Osmijeh će ostati sinonim za tebe, dragi, uvaženi kolega.
Uz sljedeći citat uvijek ćemo se rado sjećati tvog lika:
„Ja samo živim ovaj život.
Ponekad kako želim,
Ponekad kako moram.
Sitnice mi boje život.
Sitnice su sreća.
Zato ja volim male stvari.
I velike torbe.
Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šutnju
Između očekivanog i neplaniranog“
Zauvijek ćeš ostati u našim srcima i neka ti Allah dž.š. podari lijepi Džennet.
Amin!