“Ovo nije oproštaj, to je samo pozdrav. Ono što je lijepo nikad ne prođe jer u srcu nam ostavlja sjećanja.”
Svaki dan u školi sadrži razne trenutke. Manje sretne, više sretne, dane obilježene nekom prepirkom medu učenicima, nekom suzom zbog ocjene, nekom radošću.
Posljednje dane obilježio je muk, nevjerica i tuga. Osjećaj i želja da vrijeme stane.
Napustila nas je naša svila, naša zlatokosa ljepotica, nježnica, naša pahuljica draga i mila, naša Ema.
Ema je počela svoje školske dane sa puno radosti. Voljela je pažnju, voljela je sunčane dane i odlaske u park. U parku je uvijek pravila vijenac oko svoje kose. Posebno je uživala u svojim kreativnim idejama i satima bi crtala i bojila. Crtala je cvijeće, sunce, svoju porodicu, svoju školu. Voljela je u redu stajati i za ruku držati učiteljicu. Osjećala je sigurnost tako hodajući. Bili smo ponosni na Emu, na njene korake, na njen smisao za humor, tvrdoglavost.
Bila je posebna, drugačija i nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Svako bi, ko bi pored nje prošao, spustio svoju ruku na njenu nježnu glavu i pomilovao je po kosi.
Naša nas je Ema prerano napustila. Otišla je na bolji Svijet. Teško je živjeti s ranom u duši.
S ljubavlju koju smrt ne prekida živjeti ćeš vječno, u srcima našim.
Inna lillahi wa inna ilayhi raji’un.
Neka ti dragi Allah podari lijepi Džennet.