Godinama unazad, govor o obrazovanju često je ispunjen negativnošću: kritike na račun nastavnika, programa, škole, sistema. Čini se da odrasli svakodnevno ponavljaju iste rečenice da ništa ne valja, da su škole zastarjele, da se “nekad učilo bolje”.
Ali dok mi odrasli govorimo, djeca slušaju. I sve više nas prepoznaju. Prepoznaju kada govorimo iz razočaranja, a kada iz iskrene brige. Vide kada prenaglašavamo loše, a zaboravimo pohvaliti dobro. I više ih ne možemo prevariti.
Nedavno je učenica 7. razreda iz naše škole nazvala direktoricu i podijelila priču koja nas je duboko dirnula. Rekla je:
👉 “Napravila sam plan sa svojim roditeljima da napišem projekat ‘Budi pozitivan’, jer sam se umorila od odraslih koji stalno pričaju ružno o školskim obavezama. A ja, ja školu volim.”
Ova poruka nije samo lijepa, nego i važna. Djeca danas jasno vide koliko smo uronjeni u pesimizam. Mediji, društvene mreže, komentari odraslih, sve to ih oblikuje. Ali ne pasivno. Oni razmišljaju. Oni osjećaju. I mnogi od njih odbijaju da prihvate pogled na svijet bez nade.
Možda je vrijeme da poslušamo njih. Da prestanemo govoriti o obrazovanju samo kroz ono što ne valja, i počnemo češće prepoznavati ono što vrijedi: trud, znanje, odnose, dobre ljude.
Jer djeca više nisu “mala” ni kada imaju 6 godina, da bismo ih mogli zavarati riječima. A upravo su ona najbolji podsjetnik šta je u obrazovanju još uvijek živo, vrijedno i moguće.
🌍📚